Pričali smo o jagodama… Nešto. Tek da pričamo.
I pored toga, među nama su se vukli oni neprijatni prazni hodovi u kojima se čovek boji da ne ispadne budala.
Pa smo, možda, zato, pomenuli i vremenske prilike, (praveći se, valjda, Englezi), gužvu, manjak mesta za parkiranje i sve ostale stvari koje nam uopšte nisu bile važne.
Zarobljeni jedno naspram drugog, čekajući nešto nalik na Godoa, istresli smo sve besmislene dijaloge na sto između nas, prostrelili se svim pogledima koje smo želeli da sakrijemo i na kraju, skinuvši sve maske, pustili vreme da preseca tišinu sekundarom koja se jedina marljivo kretala okolo.
Minuti su zagrebali novi dan. Sitni sati su vreme vilenjaka, demona i bundeva koje ponekad zriju do kočija.
Negde je zalajao pas, negde se zasmejalo pijano društvo. Negde teturaju koraci po asfaltu.
Sudarili smo se pogledima koji više nisu imali kud da skrenu.
I odjednom, pričali smo o bajkama. Tek tako.
Lako.
Ili tako nešto.
Мајсторски!
Хвала, мајсторе. 🙂
Obožavam naslove koji počinju sa „O…“ . Imaš lajk za ovaj zapis. Kažem – zapis zato što ne znam kako ti ovu formu zoveš: kratka priča, crtica… Reci mi.
Не знам ни ја. Вероватно приче нису, јер немају елементе приче, радњу, заплет, расплет… Немам појма у шта би се ово могло сврстати. 🙂 И хвала на лајку. 🙂
E ovo dođe ko šlag. 🙂
Ne znam kako se zovu tvoji zapisi, ali ( ponavljam se ) majstorski sa malo reči kažeš tako mnogo…zavidim ti na tome jer meni je potrebno mnogo reči da bih nešto rekla ili napisala 🙂
Луна, немој да ми завидиш. У твојим текстовима препознајем сопствени ентузијазам од пре 10-15 година, ону исконску искреност због које сам био спреман на све.
Данас више нема тога у мени, остале су само ове минијатуре које делим са пробраном екипом.
Дакле, имао бих и ја на чему теби да завидим 🙂
Хвала на коментару, поздрав… 🙂
Ma dobro, ne zavidim ti 🙂 Mislim, nisam zavidna osoba…ali sam oduševljena tvojom sposobnošću ..znaš na šta mislim da se ne ponavljam po ko zna koji put…
Hvala ti na ovako lepim rečima…mada se ja vrlo često iznerviram što ne umem da prikočim, razmislim, uzmem malo vode u usta iliti da se lupim po prstima nego uvek ono “ što na umu to na drumu „…al dobro …to sam ja 🙂
Pozdrav od brbljive Lune…:)
p.s. vidiš da ni komentar ne umem da napišem u par reči nego se “ raspričam“ 🙂
Kad se istroše reči i tišina je preglasna.
Odličan tekst
Pozdrav 🙂
Tišina bude uvek nešto glasnija od reči, to je moj utisak. 😉
Sudarili smo se pogledima koji više nisu imali kud da skrenu.
I odjednom, pričali smo o bajkama. Tek tako.
Lako.
Kao da se volimo.
Ili tako nešto.
Rastuži me, majstore.
Ničeg suvišnog. Čak i da je napolju padala kiša.
Ma, to bi samo dalo dodatnu čar. 🙂
joj sto ti lepooo ovooo… 🙂 🙂 🙂
Fala, 🙂 🙂 🙂
е ово ћу да украдем, смо да се зна, и понећу с оне стране очног капка да новој чаролији ритам подарим… па јеноставно је прелепо, а ко може лепоти одолети 🙂
Hvala, Vucicce… 🙂
evo pad ai kisa, to je valjda to… sada… i uvek! Cutim na glas! odlican post 🙂